Ilija Mojsović, dipl. iur.

Gospodin Ilija Mojsović rođen je 1936. godine u Subotici. Osnovnu školu i gimnaziju polazio je u Slovačkoj i maturirao na slovačkoj gimnaziji u Bačkom Petrovcu 1956. godine. Nakon toga preselio se u Zagreb, gdje je upisao i završio Pravni fakultet i zaposlio se u plućnoj bolnici Brestovac na Sljemenu, koja je tada bila dio Zavoda za tuberkulozu.
Od 1970. godine zaposlen je na Školi za medicinske sestre i zdravstvene tehničare kao tajnik Škole. U to doba početaka razvoja naše Ustanove, posebno se zalagao za poboljšanje uvjeta rada djelatnika i studenata. Zahvaljujući tom zalaganju, Škola se iz tuđeg prostora u Klaićevoj bolnici preselila u vlastiti stan u Gajevoj ulici , a nedugo zatim i u zgradu u Mlinarskoj ulici 38. Nakon toga, pozvan je da bude savjetnik u tadašnjem Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa, gdje njegov nemirni duh nije dugo izdržao. Neko se vrijeme ogledao kao nastavnik u Centru za upravu i pravosuđe, u kojem je vodio Upravno usmjerenje. Tu je stekao i korisna nastavna iskustva, što je bilo značajno za njegovo uvijek dobro razumijevanje problema organizacije nastave i rezultiralo njegovom uvijek dobrim odnosima s nastavnicima. Upravo na njihov poziv vratio se 1981. godine u našu Ustanovu, prvo na mjesto tajnika, a zatim, od 1983. godine i direktora Škole.

Dužnost direktora Više škole za medicinske sestre i zdravstvene tehničare je obavljao do integracije Škole s Medicinskim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu, 1984. godine. Rukovodstvo Medicinskog fakulteta ubrzo je otkrilo njegovo dobro poznavanje organizacije visokoškolske nastave i pratećih pravnih propisa i pozvalo ga da preuzme dužnost glavnog tajnika Medicinskog fakulteta. Tu je dužnost obavljao od 1985.do 1992. godine i upravo zahvaljujući toj njegovoj ulozi, tadašnja poslovna jedinica pod nazivom Viša medicinska škola, mogla je, i u to doba ovisnosti o Fakultetu, sačuvati određeni stupanj samostalnosti. Svojim autoritetom tajnika Medicinskog fakulteta uspio je, usprkos financijskoj ovisnosti o Fakultetu, osigurati izgradnju nužnih nastavničkih prostora u zapuštenom i neiskorištenom potkrovlju Škole. U jeku demokratskih promjena i u nadi ponovnog osamostaljenja naše ustanove, vratio se na posao našeg tajnika, nastojeći da se što prije ostvare uvjeti ponovne samostalnosti, koje su već bile na pomolu u odredbama novog Zakona o visokom obrazovanju iz 1993. godine. Zaslužan je da se Visoka zdravstvena škola ponovno osnovala kao samostalna ustanova, izdvojena od Medicinskog fakulteta, ne među prvima, nego upravo kao prva ustanova visokog stručnog obrazovanja u novoj hrvatskoj Državi. Također je zaslužan za stvaranje pravne osnove koja je omogućila prerastanje Visoke zdravstvene škole u Zdravstveno veleučilište.

Osim poticanja izgradnje novih poslovnih prostora, stalno je poticao zapošljavanje novih djelatnika, suradnika i nastavnika, kao osnovnih činitelja stabilnosti i snage novo osnovane ustanove. Većina nas koji smo danas zaposleni na Zdravstvenom veleučilištu, zaposlena je upravo tom razdoblju obnavljanja kadrovskih resursa naše Ustanove.
U vrijeme Domovinskog rata bio je jako angažiran u pružanju pravne pomoći i podrške stradalnicima rata – najviše prognanicima i izbjeglicama i njihovim obiteljima, ali i brojnim studentima koje su ratne okolnosti dovele do teških osobnih i obiteljskih situacija. Bez obzira na krutost formalnih propisa, brojnim je studentima pomogao naći snage za završavanje studija i u teškim okolnostima do kojih ih je rat doveo. Bio je jedan od osnivača dobrotvornog udruženja „Dobrobit“, u čijem radu je godinama aktivno sudjelovao i gdje je njegova uvijek izražena socijalna osjetljivost za društveno ugrožene i ljude u nevolji , mnogima tijekom i poslije rata bila dragocjena.

Nakon ponovnog osamostaljenja 1996. godine i dalje obavlja funkciju tajnika sve do odlaska u mirovinu 2003. Kroz svih tih tridesetak godina gospodin Ilija Mojsović bio je temeljni oslonac našeg razvoja, bio je oslonac mnogima našim studentima, nastavnicima, suradnicima i djelatnicima u vremenima njihovih osobnih kriza ili kriza ustanove, ulijevao je optimizam samostalnog opstanka i razvoja ustanove, bez obzira na trajne razvojne probleme, i širio duh odlučnosti i borbenosti suzbijajući defetizam i malodušnost koja se povremeno kod mnogih nas, u čestim kriznim situacijama, javljala. Iako u mirovini i danas živi s našim Veleučilištem i njegovim problemima, dajući svima nama podršku u ostvarenju svega što je i sam želio – u razvoju samostalne, jake, kvalitetne ustanove visokog stručnog zdravstvenog obrazovanja na koju će, kao sudionik njena razvoja, moći i sam trajno biti ponosan. Svim tim zalaganjem stekao je trajne i posebne zasluge za razvoj Zdravstvenog veleučilišta. Zato molim gospodina Iliju Mojsovića da primi našu simboličnu zahvalnost za svoj doprinos našem razvoju.