Željko Baklaić

Željko Baklaić rođen je 1945. godine u Zagrebu gdje završava srednjoškolsko obrazovanje 1971. diplomira na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. 1976. završio specijalizaciju iz epidemiologije, a 1979. stječe naslov magistra medicinskih znanosti iz područje epidemiologije.1983. i 1984. boravi na studijskoj edukaciji na Institutu Behring u Marburgu i Pasteurovom institutu u Parizu. 1990. stječe naslov primariusa. Od 1972. radi u epidemiološkoj službi Zavoda za javno zdravstvo Grada Zagreba. 1981. izabran je za voditelja epidemiološke službe. 19. prosinca 1990. godine jedan je od osnivača Udruge hrvatskih liječnika dragovoljaca. 1990.-1991. i od tada sudionik Domovinskog rata kao liječnik dragovoljac i hrvatski branitelj. U siječnju 1991. godine suosnivač štaba za preventivu koji je sastav glavnog sanitetskog stožera i tijekom Domovinskog rata imenovan pročelnikom odjela za preventivu i pomoćnikom zapovjednika kriznog stožera. 1991. godine, izabran i imenovan za ravnatelja Zavoda za javno zdravstvo Grada Zagreba koju dužnosti obavlja do rujna 2000. godine. 1993. godine imenovan savjetnikom za organizaciju i osnivanje državnih zavoda u županijama. 1991.-2000. godine predsjednik Upravnog vijeća Klinike za infektivne bolesti 2Fran Mihaljević i zamjenik Upravnog vijeća KBC-a Zagreb. 1998. - 2000. predsjednik Nadzornog odbora Imunološkog zavoda. 1992. - 2002. godine predsjednik Hrvatskog epidemiološkog društva. 2005. izabran i imenovan za ravnatelja Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo čiju dužnost obavlja do 2012. godine. 2009. član je Upravnog vijeća Agencije za kvalitetu i akreditaciju u zdravstvu. Tijekom dugogodišnjeg rada, od 1983. predavač je na diplomskoj i poslijediplomskoj nastavi na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, Rijeci, a od 2008. i u Mostaru. Mentor je liječnicima stažistima u okvirima obveznog liječničkog staža izpredmeta Epidemiologija i Javno zdravstvo te liječnicima specijalizantima također iz epidemiologije. Pozvani je predavač iz Epidemiologije - Zarazne bolesti na veterinarskoj poslijediplomskoj nastavi. Organizator je 15 stručnih i znanstvenih kongresa u Hrvatskoj, objavio je ukupno 167 stručnih i znanstvenih radova iz područja epidemiologije, javnog zdravstva i vakcinologije te je autor ili koautor knjiga i udžbenika iz Javnog zdravstva i Epidemiologije: „Sanitarni kordon1' 1978. godine, „Infekt, trajna opasnost" (1981), „Improvements in rabies post-exposure treatment" (1985.), „Priručnik ratne medicine" (1991.), „Mala knjiga o velikom naslijeđu hrvatske preventivne medicine" (1993), „Osnovi vojne epidemiologije" (1997), „Epidemiologija zaraznih bolesti" (2003) i „Terorizam i medicina" (2007). Tijekom 35 godine nastave bio na Školi za medicinske sestre ili na Višoj medicinskoj školi, kasnije Veleučilištu predavač je i kasnije viši predavač te drži predavanja, vježbe i seminare. Sva svoja znanja i iskustva primjenjuje u radu sa redovnim i izvanrednim studentima i prenosi im svoje bogato znanje kao i ljubav prema epidemiologiji i mogućnostima koje ona pruža u očuvanju ljudskih života. Kao mentor više od stotinu studenata zaslužan je za podizanje znanstvenog pomlatka posebno diplomskog i magistarskog rada. Istodobno je i voditelj Katedre iz predmeta epidemiologije na Zdravstvenom veleučilištu u Zagrebu.