U jednom od najljepših dijelova grada, na Gupčevoj zvijezdi, smjestilo se Zdravstveno veleučilište, čiji je razvojni put dug više od pedeset godina.

Svaka je obljetnica razlog da se prisjetimo prijeđenog puta od samih početaka do željenoga cilja. Gotovo u pravilu, svi su počeci skromni. No njih rese želja i entuzijazam da se učini najbolje. A da se najbolje i dosegne treba vremena, što se ogleda tek danas, pedeset godina poslije, kada se obrazovanje najvećeg broja zdravstvenih djelatnika svih usmjerenja u Hrvatskoj ostvaruje upravo na Zdravstvenom veleučilištu.

Obilježavanjem obljetnice ovom Povjesnicom, koja nije samo priča o nastanku i razvoju visokoškolskog obrazovanja zdravstvenih djelatnika, želimo upozoriti na razvojni put, značenje i nastojanja koja odmicanjem vremena potvrđuju opravdanost ulaganja u izvrsnost zahtjevnog i nužnog zanimanja visokoobrazovanog zdravstvenog kadra. Novo doba nameće nove smjerove studiranja i nazivlje struka usklađenih sa svjetskim trendovima, jer je samo tako moguća razmjena rada u međunarodnim okvirima. Posebice je to važno kod reguliranih profesija kao što je sestrinstvo. Za implementaciju standarda koji su struci konačno osigurali zasluženo mjesto valja zahvaliti profesorima i suradnicima koji su u nas od samih početaka ove vrste obrazovanja svoje znanje i struku stavili na raspolaganje današnjim mladim naraštajima.

Povjesnica je zamišljena kao svjedočanstvo o plodnom i često napornom djelovanju. No, svim teškoćama unatoč težnja za iznimnom stručnošću i znanstvenom misli nije se nikad napuštala.

Ovaj je podsjetnik nužan kako bi se zabilježio nastanak visokoškolskih zdravstvenih učilišta i istaknula vrijednost obrazovnih ustanova koje su desetljećima stvarali mnogi predani ljudi. Povjesnicom će se današnjim, a i budućim studentima omogućiti da sagledaju kako je, zašto i kada učinjeno sve ono što danas imaju na raspolaganju “neki novi klinci”. Starijima pak značit će to i vrednovanje njihova rada i uspjeha u nastojanjima da se struka unaprijedi. Mnogima će to biti i pod-sjećanje na vrijeme drukčijega školovanja i rada u ovoj zahtjevnoj i vrlo slojevitoj djelatnosti. Vremena su davna, ali glasovitima ostaju imena pregalaca na čijim se zasadama temelje gotovo svi današnji studiji, koji su bili prvi lučonoše vremena kada se o nekima od današnjih profesija moglo samo snivati. No ne smijemo dozvoliti da u sjeni velikana ostanu zaboravljeni svi oni “mali ljudi” iz redova nastavnog, ali i administrativnog osoblja čiji samozatajni predani rad stoji u pozadini sva-kog velikog postignuća. Uostalom, pacijenti najbolje znaju da bolnička vizita traje nekoliko minuta, a zdravstvena skrb svih 24 sata. Vrijedno je zaviriti i u tu najraniju povijest onih medicinskih područja koja su danas, zahvaljujući visokomu stručnom obrazovanju, dosegnula najvišu razinu i međunarodni ugled.

Kažu da se povijest opetuje. To se kadšto zaboravlja i ne sagledava se što je bilo davno prije. Netko je prije nas otkrio bitne vrijednosti i uputio na znanje kao pretpostavku uspjeha. A ono se mjeri širinom prenošenja, upućivanjem u vlastita otkrića, da bi ono što se nekoć činilo nemogućim danas, eto, postalo moguće. U ovoj knjizi današnji voditelji i nastavnici Zdravstvenog veleučilišta potanko opisuju povijest nastanka pojedine profesije te razvoj pojedinih studija. Nastavljaju-ći oduvijek predan rad prethodnika, uspijevaju svrhovito djelovati na nikad prije dosegnutoj razini obrazovanja, organizirajući stručne dodiplomske i specijalističke diplomske stručne studije.

Iako među nama više nema mnogo živućih svjedoka minulih vremena, njihove svjedočanske, požutjele stranice kronika i prašnjave kutije pune starih spisa iz Arhiva podsjećaju da još donedavno, sve do početka 20. stoljeća, u Hrvatskoj nije postojalo sustavno školovanje zdravstvenih radnika. Austro-Ugarska Monarhija desetljećima je kočila inicijativu za otvaranje domaćega studija medicine pa je tek u studenome 1917. godine otvoren Medicinski fakultet u Zagrebu. O studiju sestrinstva moglo se samo sanjati, stoga u takvim okolnostima ne iznenađuje da ni sustavnog školovanja medicinskih sestara u Hrvatskoj također nije bilo sve do 1921. godine. Te godine,  16. siječnja, u Zagrebu je počela s radom Škola za sestre pomoćnice, prva u tadašnjoj Kraljevini SHS. Prema prvotnom određenju, morala je stručno osposobiti sestre za antituberkulozno-dispanzersku službu. Nakon što je školovanje prošireno na tri godine, 1934. godine, većina je diplomiranih medicinskih sestara radila u svojstvu zdravstvenih učiteljica i socijalnih radnica te nastavnica stručnih sestrinskih predmeta. Nakon Drugog svjetskog rata osnovan je niz srednjih strukovnih škola za medicinske sestre, ali je već početkom pedesetih godina prošlog stoljeća njihovo obrazovanje ponovno podignuto na višu razinu. Osobnom zaslugom i zalaganjem akademika Andrije Štampara, školovanje medicinskih sestara promijenilo je temeljnu koncepciju. U Školi narodnog zdravlja u Zagrebu od 1950. godine organizirano je bilo poslijediplomsko osposobljavanje i usavršavanje medicinskih sestara kroz trosemestralne tečajeve, čime se stjecala diploma sestrinstva u javnom zdravstvu. Zadatak tečajeva bio je podići stručnost medicinskih sestara u području opće i specijalne njege bolesnika, dijetetike, patronaže i osposobljavanje za rad u javnom zdravstvu i nastavi. Škola za medicinske sestre u Zagrebu 1953. godine pripojena je Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te je nastavila rad kao Viša škola za medicinske sestre.

Rukovodeći se iskustvom Više škole za sestre iz Zagreba, na području Hrvatske bile su osnovane još četiri više škole za medicinske sestre: u Osijeku, Splitu, Puli i Rijeci.

Procvat visokoškolskog obrazovanja medicinskih sestara širom tadašnje države preko noći biva zaustavljen donošenjem Zakona o srednjim školama 1959. godine, kada je prestao vrijediti Zakon o višim školama, pa se od akademske godine 1959./1960. školovanje medicinskih sestara provodilo samo na razini srednje stručne spreme. Glavno obilježje takvog načina obrazovanja bila je praktičnost i tehnička orijentiranost na njegu bolesnika, posebice u stacionarnim zdravstvenim ustanovama. U bolnicama i zdravstvenim ustanovama primarne zdravstvene zaštite polako su nestajale visokoobrazovane medicinske sestre, a njihova mjesta su popunjavana slabije obrazovanim medicinskim sestrama. Promjene u obrazovanju donijele su promjene u socijalnoj strukturi osoba koje su odabirale zvanje medicinske sestre.

S razvojem tehnike i tehnologije u medicini pokazala se velika potreba za medicinskim sestrama i drugim zdravstvenim radnicima sa složenim znanjima i vještinama, pa je Viša škola za medicinske sestre i zdravstvene tehničare ponovno otvorena 1966. godine, kada formalno pravno započinje priča o našoj Školi.

Prateći na taj način tijek povijesti, 1966. je godina ranog početka, dizanja visoko školskog obrazovanja medicinskih sestara iz pepela na temeljima nekadašnjih slavnih prethodnih ustanova u kojima je visokoškolsko obrazovanje medicinskih sestara bilo u razvijenoj fazi. Neka povjesničarima ostane dvojba o početku ili tek ponovnom buđenju visokoškolskog obrazovanja medicinskih sestara koje, kako smo naglasili, kronološki gotovo uopće znatno ne zaostaje za počecima visokoškolskog obrazovanja drugih zdravstvenih profesija, ponajprije liječnika, na našim prostorima.

Nepobitnom ostaje činjenica da su tih šezdesetih godina počeci bili više nego skromni, prostori za rad gotovo nisu postojali, tako da su se nastavnici na sve moguće načine snalazili na području cijeloga grada.

A sve je počelo 13. rujna 1966. godine jednim papirom na kojemu je pisalo:

“Odluka o osnivanju Više medicinske škole za medicinske sestre i zdravstvene tehničare”.

Osim studenata sestrinstva, i prve generacije studenata laboratorijskog, sanitarnog i radiološkog smjera upisale su se 1967. godine.

Odlukom o osnivanju Više škole za medicinske sestre i zdravstvene tehničare u Zagrebu određeno je da je ona samostalna nastavna ustanova kojoj su glavne zadaće:

• izobrazba stručnjaka na razini više stručne spreme
• osposobljavanje za samostalno obavljanje složenijih poslova u struci
• provođenje redovite i izvanredne nastave.

Osim te odluke, Zajednica zdravstvenih ustanova Hrvatske u počecima je malo ponudila. No škola je ipak počela raditi u skromnim prostorima Centra za zaštitu majki i djece u Klaićevoj ulici, na samo dvadesetak četvornih metara.

Razvojni put o kojem će detaljno biti pisano u ovoj Povjesnici nedvojbeno je bio trnovit.

Nakon što je 1966. godine Viša škola za medicinske sestra i tehničare osnovana kao samostalna ustanova, 25. svibnja 1984. godine, u skladu sa zakonskim odrednicama, pravno je dokinuta i konstituirana kao Poslovna jedinica – Viša škola za medicinske sestre i zdravstvene tehničare u sklopu Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, izgubivši pravnu osobnost i razvojne perspektive.

Srećom, desetak godina kasnije, 1996. godine, Viša škola za medicinske sestre i tehničare izdvojena je iz sastava Medicinskog fakulteta, prema Zakonu o visokim učilištima iz 1993. godine. Naime, novim Zakonom bilo je propisano da se stručni studiji još samo privremeno i iznimno mogu izvoditi na fakultetima, a u pravilu samo na visokim školama i veleučilištima, čime započinje proces osnivanja novih, samostalnih visokih škola i veleučilišta. Time se, nakon njihova ukidanja sredinom osamdesetih godina, ponovno otvaraju velike mogućnosti samostalnog razvoja veleučilišta i visokih škola u Hrvatskoj.

U skladu s navedenim, nakon formalnog osamostaljenja tadašnje Više medicinske škole i izdvajanja od Medicinskog fakulteta u Zagrebu osnivanjem Visoke zdravstvene škole Uredbom Vlade Republike Hrvatske koja je stupila na snagu 24. svibnja 1996. godine objavom u Narodnim novinama (41/1996) započela je novija povi-jest ove ustanove.

Odmah se pokušavaju realizirati već razrađeni prijedlozi novih trogodišnjih studijskih programa na svim studijima koje je Nacionalno vijeće pozitivno ocijenilo, a za koje je nadležno ministarstvo izdalo dopusnice te su se studiji na svim studijskim smjerovima od akademske godine 1999./2000. počeli izvoditi kao trogodišnji. Tako je Zdravstveno veleučilište prvo uvelo prvi stupanj bolonjskog modela studija četiri godine ranije od svih drugih srodnih visokoškolskih ustanova.

Vlada Republike Hrvatske donosi Uredbu o izmjeni Uredbe o osnivanju Visoke zdravstvene škole koja stupa na snagu 25. ožujka 2005. godine po objavi u Narodnim novinama (39/2005) i kojom se Visoka zdravstvena škola preimenovala u Zdravstveno veleučilište. Ubrzano se započelo s nužnom kadrovskom obnovom, s obzirom na to da je većina nastavnika nakon odvajanja ostala na Medicinskom fakultetu. Raspisani su natječaji za zapošljavanje novih nastavnika, ali u ograničenom, a ne potrebnom broju, jer je i tada, kao i danas, postojalo kadrovsko ograničenje zbog Odluke Vlade RH o privremenoj zabrani zapošljavanja u javnim i državnim službama. Osim nedostatka nastavnika, velik i trajan problem Veleučilišta bio je nedostatak dovoljnog prostora za sve veći opseg nastavne djelatnosti, za sve veći broj studenata te za širu stručnu i znanstvenu djelatnost, što je dijelom tek privremeno riješeno izgradnjom dva dodatka zgrade u Mlinarskoj 2002. godine i širenjem na prostore na Ksaveru gdje su uređeni kabineti za nastavnike i desetak predavaonica različite veličine.

Dakle, novi bolonjski model visokog obrazovanja svim je studijima na Zdravstvenom veleučilištu omogućio izlazak iz dugogodišnjih slijepih ulica viših stručnih sprema. Studiji organizirani prema načelima Bolonjske deklaracije i s uvedenim ECTS bodovima započeli su po novim studijskim programima akademske godine 2005./2006. Naime, osim dodiplomske razine na trogodišnjim studijima, omogućen je i nastavak studija za još dvije godine na specijalističkim diplomskim stručnim studijima, što je ranije bila privilegija samo studenata sveučilišnih studija. Upravo zahvaljujući činjenici da je Zdravstveno veleučilište već akademske godine 1999./2000. uvelo trogodišnje studije, odmah po prihvaćanju novoga bolonjskog modela studiranja u dva ciklusa (3 + 2) bilo moguće započeti i s organiziranjem specijalističkih diplomskih stručnih studija, jer su već postojali završeni studenti trogodišnjih studija.

Uvođenje diplomskih specijalističkih stručnih studija označilo je prekretnicu u smislu mogućnosti profesionalizacije zdravstvenih stručnjaka, koji su tijekom prethodnih godina mogli stjecati samo višu stručnu spremu. Od 2005. godine Zdravstveno veleučilište aktivno provodi i dvogodišnje specijalističke diplomske stručne studije (specijalistički diplomski stručni studij Javno zdravstvo, specijalistički diplomski stručni studij Menadžment u sestrinstvu, specijalistički diplomski stručni studij Sanitarno inženjerstvo, specijalistički diplomski stručni studij Fizioterapija, specijalistički diplomski stručni studij Kliničko sestrinstvo i specijalistički diplomski stručni studij Psihijatrijsko sestrinstvo).

U svim navedenim studijima više od polovine studijskog programa usmjereno stjecanju praktičnih vještina, a studenti već tijekom studija vide, uče i uvježbavaju poslove na budućemu radnom mjestu u zdravstvenoj zaštiti. Zbog takvog usmjerenja studija Zdravstveno veleučilište povezana je s opsežnom mrežom zdravstvenih nastavnih radilišta, kliničkih bolnica, općih i specijalnih bolnica, zavoda za javno zdravstvo, domova zdravlja, socijalno-zdravstvenih ustanova i ustanova za rehabilitaciju na više od pedeset lokacija u gradu Zagrebu i okolici. Pri tome mnogobrojni nastavnici i suradnici Zdravstvenog veleučilišta u zdravstvenim ustanovama izravno provode praktične oblike nastave.

Zahvaljujući uspješnoj realizaciji predviđenih ishoda učenja i visokoj razini stečenih kompetencija, studenti se odmah nakon diplomiranja mogu uključiti i potpuno samostalno obavljati poslove u sklopu zdravstvenih ili drugih struka, bez čekanja na zapošljavanje. Štoviše, znanje i vještine koje studenti stječu u Zdravstvenom veleučilištu u Zagrebu zahvaljujući uvođenju europskih standarda obrazovanja omogućuju studentima zapošljavanje ne samo na području Hrvatske nego i u cijeloj Europi, gdje su vrlo traženi i cijenjeni.

lako usamljeni kao pioniri razvoja visokoškolskog obrazovanja zdravstvenih radnika, tijekom svoje povijesti Viša škola za medicinske sestre i zdravstvene tehničare i njezin sljednik Zdravstveno veleučilište poticali su razvoj zdravstvenih studija i u drugim dijelovima Hrvatske, pa se tako danas zdravstveni djelatnici školuju na četiri visokoškolske sveučilišne institucije, uključujući njihove dislocirane studije, a obrazovanje medicinskih sestara odvija se na čak desetak sveučilišnih i stručnih studija, čiji su studijski planovi i programi ishodište pronalazili u tekovinama onih koji su drugima utrli put, bilo da su planovi i programi bili ustupljeni bilo naprosto prepisani od naše ustanove. Zdravstveno veleučilište nepobitno je i dalje najveća, povijesno najstarija i po mnogo čemu stožerna ustanova za obrazovanje gotovo svih zdravstvenih profesija/radnika. Tijekom razvojnog puta diplome i svjedodžbe u našim klupama zaslužilo je više od 20 000 studenata koji su uspješno prehodali “put kojim se rjeđe ide”, put do stjecanja najviših titula u zdravstvenim profesijama svih profila. Naših 20 000 odškolovanih zdravstvenih radnika već desetljećima daje stabilnost, dodatnu kvalitetu i iznimnu vrijednost skrbi o bolesnima i potrebnima te predanom uspješnom radu na području zaštite i promocije zdravlja. Težimo biti i ostati najbolji, a 50-godišnja tradicija daje nam za pravo ponosno ustvrditi da smo bili i ostali: “jednostavno, prvi!”